ponedjeljak, 10. studenoga 2025.


 Sve će proći.Ali,kakva je to utjeha? Proći će i radost,proći će i ljubav,proći će i život.Zar je nada u tome da sve prođe? - Mehmed Meša Selimović.


 Za moju zvijezdu Danicu, koju nosim u svakom dahu. I kad te nema, tvoje prisustvo živi u meni, svjetlost tvoje ljubavi ostaje vječna.

Mojoj zvijezdi Danici

Mjesec se opet podiže,
i ti, zvijezdo, zasijaš
u svom sjaju,
treperiš u mraku.

Kažu da je vrijeme
lijek za sve.
Nedostaješ mi
na hiljade tihih načina.

Nisi samo prošla kroz moj život.
Bila si tu da moji
dani budu svjetliji,
da moj osmijeh bude glasniji,
bila si moja pjesma,
priča ispisana u osmijehu,
koraci što su koračali sa mnom,
sjećanje koje diše
i sada kad te nema.

Boli rana
naglog rastanka.
Sve će proći vremenom,
osim jedne stvari 
ono zaglavljeno u srcu.

Daljina nije, zvijezdo,
zagušila moja osjećanja,
već ih izoštrila.

I znaj 
kraj nije kraj,
to je početak
drugog puta.

Sijaj, sijaj
kao nikada do sada,
a ja ću te čuvati
od zaborava.

Vesna Vujovic / NECA

utorak, 26. kolovoza 2025.


 Treba živeti,

treba voleti,

treba verovati.
~ Tolstoj


 Dok svi kukaju o kojekakvim problemima, ja i dalje verujem, đavo ga odneo, da ne svetu ima i lepih stvari. A ima ih, verujte.

~ Mika Antić


U tvom naručju 

Kad te držim za ruku,
svijet stane…

Osmijeh i zagrljaj
donose mir srcu.
U tvom naručju
sve boli nestaju , 
ljubav se osjeća,
ne trebaju  riječi. 

Zagrli me jako,
s tobom se osjećam sretno.
Nađoh mir u tvom naručju,
osmijeh tvoj usadi novi život u meni 
život u srcu.

Nestaje strah od sutrašnjice,
zaborav prekriva prošlost.

Kad me držiš za ruku,
kao da držim svijet u dlanovima,
ljubav mijenja sve.
Ljubav nisu riječi,
već ruke koje te obaviju čvrsto,
gdje se osjeti toplina,
gdje strah postaje sigurnost,
gdje tuga se pretvara u osmijeh.

Nedostajanje...

to je samo misao na tebe 
svakoga trena.

U tvom naručju,
svijet prestaje da boli 
i počinje da diše ljubavlju.

Vesna Vujovic -Neca

nedjelja, 24. kolovoza 2025.


 "Ponekad izmislim sadašnjost, da imam gde da prenoćim"

(M.Antić)


 


Zivot je izazov 

Ljubav ima svoje vrijeme,
sve prolazi 
ali srce ne zna da zaboravi,
ni gorko, ni slatko.

More uspomena nadire,
slike nas dvoje
kao da žive u meni,
i onda kada pokušavam da ih utišam.

Pitam se:
da li sam voljela previše,
ili premalo?
Da li sam trebala ćutati,
ili reći više?
Da li bi tada naša priča
imala drugačiji kraj?

Ljubav u meni pulsira,
prkosna i živa,
odbija da bude ućutkana.

Žaljenje grebe dušu,
dok srce krvari,
i u toj tišini
čujem sebe kako dišem
pored uspomena koje ne odlaze.

Šta bi bilo, kad bi bilo?
To pitanje me prati,
kao sjenka na zidu
koja se proteže
dok svjetlost nestaje.

Život je izazov 
čas kroz svjetlost,
čas kroz tamu,
a između…
ja, sa svim svojim pitanjima
na koja odgovora nema.

                Vesna Vujovic - Neca

četvrtak, 21. kolovoza 2025.


 Ljudi sami "odluče" gdje da ih smjestimo,

u srce, arhiv ili u zaborav.

Vesna Velić


 Mi smo

ljubavna priča
bez završetka

Postoji ljubav
vrijedna života,

ljubav
otrovnija od smrti,

ljubav
neizgovorena,

ljubav
teža od kajanja.

Granice crtaju pravila,
u kojima vlada tišina.

Bili smo preteški
za jednostavnost,
previše krhki za vječnost.

A ipak,
plamen što smo nosili u sebi
ne priznaje kraj ni tamu.

Mi nismo kraj 
mi smo tišina što traje,
i glas što se nikad ne gasi.

Vesna Vujovic - Neca

subota, 9. kolovoza 2025.


 Krenem...stanem...

Vidim da sigurno nešto jesam.Ovde sam.Tamo sam.Jedno sam.Sve sam.Pa ipak, ne znam šta sam i gde sam.
Krenem ponekad, pa se bojim:koračam,a k`o da u mestu stojim.
Stanem ponekad, pa se stidim:vidim,a k`o da ništa ne vidim.
Stanem ponekad, pa se bojim:da l` ja postojim,il` ne postojim?
Miroslav Antic

''Odluke su vrata koja otvaraju sudbinu." -Edvin Merkam
 

Kamen i rijeka

Razvučem se
između dva svijeta
sa strahom od života.

Neko ostavlja meke tragove,
već drugi  duboke.

Tragovi koji nas
inspirišu ili izazivaju.
Tragovi ljubavi ili bola.
Tragovi nade ili realnosti.
Tragovi ukusa vremena.

Tragovi gdje te život
vuče naprijed
ili srce nazad.

Zaglavljena sam
između dva puta,
kao kamen
što čeka rijeku
da ga pomjeri.

Vesna Vujovic / Neca 

utorak, 5. kolovoza 2025.


 "Mnogo ljudi gubi male radosti nadajući se velikoj sreći."

Pearl Buck

 

Korak po korak

Ti si razlog
mojih najljepših osjećanja 
ali i moje tuge.

Ne,
ne podsjećaj me na nas.
Mi smo prošlost.
Pokušavam da zaboravim.
Da ispočetka nacrtam život,
da prihvatim istinu.

Otvaram put
novim snovima i željama.

Hoću da dotaknem niti sunca,
da osjetim miris cvijeća i livada.
Da slušam ptice.
Da udahnem mir 

dah života.

Mir jutra.
Ples ptica.
Radost oblaka i kiše.
Mjeseca, i sjaja zvijezda.

Da udahnem miris mora,
da se radujem
novim stazama, predjelima,
putevima i mostovima.

S mirom u srcu,
i osmijehom koji se ne pravda,
koračam
tamo gdje sam oduvijek trebala biti.

Vesna Vujovic / Neca

subota, 19. srpnja 2025.


 

Sjećanje koje diše

Pišem ti, jer teško je stati ispred tebe.
Nekad tišina kaže više od riječi.
Život je imao druge planove za nas.
Gledam fotografije… način na koji smo se smijali, gledali jedno drugo,
gdje smo pripadali jedno drugom.
Gdje je jedan pogled vodio čitave razgovore čežnje.
Gdje su srca kucala preglasno kad bismo bili blizu.
Gdje su slučajni dodiri oduzimali dah.
Gdje smo sjedili jedno uz drugo i gutali osjećaje
da ne izlete na površinu.

Sada život drugačije vuče konce.
Možda nije bilo naše vrijeme da bi duže trajalo.
Osjećam da nestaješ polako,
kliziš kao pijesak kroz prste.
A ja...
Ja se još uvijek trgnem kada tvoje ime nesvjesno uđe u misli.
Svjesna sam  ljubav nije dovoljna.

Idi, budi srećan.
Želim ti mir i osmijeh,
čak i ako nisam ja razlog za to.
Ostaćeš tihi eho u mom srcu.

Neki oproštaji nisu gubici 
oni opstaju u tišini duše.
Sjećaću te se, ne sa gorčinom,
već s ljubavlju,
jer život je donio odluku umjesto nas.
Osjećaću tihu zahvalnost što smo bili.

Moje srce pamti,
iako je sve nestalo…
ne, ne s praskom,
već sa tišinom koja blijedi.

Ne tražim te više,
ali te ipak nađem
u poznatim pjesmama,
u riječima drugih.

Ti si misao koju nosim u san.
I srce kaže: “Vrijedi pokušati…”
Ali ponos pamti pad u tišini
i način na koji se razbilo.

Nije ljubav nestala,
samo učim da je sačuvam u sebi,
i da hodam 
snažno, tiho,
kroz život… sama, ali slobodna.

Vesna Vujovic / NECA

petak, 18. srpnja 2025.


 Kad prestane da boli

Nekada se osjećalo
nesalomivo, čvrsto, jako.
Iako bismo se razilazili na kratko 
vraćali bismo se!

Bili smo prijatelji, kumovi,
rođaci, familija 
a danas stranci.

Nije bilo vikanja, svađa,
niti izdaje.
Razgovori su postajali kraći,
tišine duže.

Zaćutali su telefoni
i ona radoznalost.
Niko ni o kome ne brine.

Prekinule su se veze 
zauvijek.

Nije bilo riječi,
ni posljednje zbogom.

Možda smo se promijenili?
Možda se neki
novi život desio?

Svijet je povukao liniju
koju ne smiješ preći.

Kad se razapne žica,
samo možeš da paneš preko nje
i da se razbiješ.

Vesna Vujovic/ Neca


 

Slijepi bunar želja

Neka ti ne bude žao
što si tako lako
odustao od nas.
Tražila sam poštovanje 
nisam ga dobila.
O ljubavi?
Ti ni ne znaš šta je to.

Nisi znao da uzvratiš
kad ti neko da
krv i meso, pa i kost,
dušu, cijelog sebe.

Ti si bacao mrvice,
dok sam ja, kao slijepac,
vidjela komade.
Smijala se, radovala,
sanjala, pravila iluzije.
Vjerovala...

A onda jednog dana,
čudom progledaš 
i vidiš stvari onakve
kakve jesu.

Dok bacaš novčiće
za želje u bunar
i čekaš nešto
što nije vrijedno.

A godine prošle
u mojim lažima
i sljepilu!
Lijepo je dok živimo
u sopstvenoj bajci.
Realnost je surovo bolna.


Vesna Vujovic / Neca 

četvrtak, 17. srpnja 2025.

Zaljubićeš se u lice, oči, telo. Nije to toliko opasno, koliko je kada se zaljubiš u osmeh, pokret, hod. Onda to postaje magija a magija se voli...

Bukovski


 

U tišini tebe 

Uvijek ćeš biti
neko o kome ne pričam,
koga čekam
kao noć jutro.

Jutro, kada uspomene
naviru nepozvane,
nekad kao šapat mek,
a ponekad glasne
kao tuga.

Dišemo isti vazduh,
dijelimo isto nebo...
Prolazimo se
kao stranci
u buci svijeta.

Voljeti tebe
je tajna
koju nisam
imala prava da osjetim.

Možda bi bili lijepa greška,
ili možda...

Voljeti izdaleka 
odabrala sam mir,

jer ova ljubav
ne traži ništa.

Vesna Vujovic -NECA

ponedjeljak, 14. srpnja 2025.

petak, 30. svibnja 2025.


 

I ja sada čekam nekog

Uvijek sam se čudila kada je majka govorila:
„Mala djeca  mala briga, velika djeca  velika briga.”
Zar velika djeca nijesu odrasla, samostalna?
Šta majka ima da se brine o njima?

Sjetih se osvijetljenog prozora usred mraka,
dok prilazim kući, vraćajući se iz grada 
majke koja, navodno, ne može da spava.
Kaže, zbog kasno popijene kafe,
ne shvatajući da sam joj  ja ta nesanica,
da se zbog mene pije ta kasna kafa.

Koliko pročitanih knjiga,
nedovršenih poslova si imala kao izgovor...
Uvijek si me čekala.
Pa i ujutro, da se probudim
da zajedno pijemo kafu,
da jutro počne s nama.

Nedostaju mi ta jutra
kad bi me budio zvuk muzike kroz kuću
i tvoje pjevanje,
tvoje prepričavanje tek pročitane knjige 
lijek za tvoju dušu,
ono tvoje uzbuđenje dok mi pričaš svako pročitano slovo.

Nedostaje mi tvoj mali svijet:
skupljanje porodice za nedjeljni ručak,
cvijeće kojem si dala dušu,
čiji miris i danas osjećam.

Nedostaju mi svi naši sivi dani
koje si prelivala pastelnim bojama.

Naučila si me da bosonoga idem
kroz kamenje i travu sa osmijehom.
Naučila me riječima:
„Idi, samo idi. Ne gledaj u noge,
samo naprijed gledaj.
Ne saginji glavu  uvijek će biti kamenja
od kojih ćeš se saplitati.
Od nekih ćeš pasti, ali mnoge ćeš zaobići.
Samo gledaj pravo i idi… samo idi.”

I kada padnem, da očistim koljena i idem dalje.

Hvala ti za naučene korake, majko.
Hvala što sam postala ovo što jesam.
Što i ja sada pijem kasnu kafu,
čitam zanimljive knjige…
Što i ja sada čekam nekog.


Vesna Vujovic / NECA

nedjelja, 27. travnja 2025.


 

Muzika moje tišine

Konačno sam shvatila 
ne moram svuda podmetati leđa,
niti sve kontrolisati.

Život sam shvatila previše ozbiljno,
dok je on, neumorno, tekao pored mene 
bez pauze, bez čekanja,
ne mareći kad ću ja doći na red
da upoznam njegovu drugu stranu.

Osjetih da mi ponestaje snage.
Bila sam iscrpljena.
Trebalo mi je samo  mir.

San je postajao sve kraći,
a dani duži.
Dijelila sam ih sa drugima,
a sve manje  sa sobom.

U glavi  lavirint.
Misli o svemu i svakome,
samo ne o sebi.
Vrtjele su se, sudarale,
kao u bezizlaznom prostoru.

Nisam imala vremena ni za tugu,
ni za strah,
ni za depresiju.
Trebala sam drugima.
I tako je život tiho curio iz mene.

Dok jednog jutra,
ili možda jedne noći,
nisam pustila muziku.
Stavila sam slušalice,
da nadjačam misli.

Muzika je postala moj saputnik
u radnim danima,
jutrima, šetnjama.

Birala sam pjesme koje podižu,
koje bude uspavane osjećaje,
koje bude  mene.

Tada sam shvatila:
nedostajala sam sebi.

Usmjeri misli 
i život postaje lakši,
nježniji, topliji.

Novi taktovi su zagrlili moju dušu,
prodrmali tijelo,
izvukli hiljade neisplakanih suza.

Pred muzikom nisam morala biti jaka.
Mogla sam biti ono što jesam 
usamljena,
tužna,
istinska.

I konačno  dišem.

Laganim koracima,
trzajima,
okretima nalik plesu,
puštam da me nosi ritam.

U glavi 
taktovi,
riječi,
sloboda.

Vesna Vujovic / NECA

subota, 26. travnja 2025.


 

Ne briši ljubav

Kao što talas smora
obriše s plaže ispisana slova 
VOLIM TE.

Kao što vjetar obriše
korake u pustinji 
SAMO TI.

Kao što prolivena voda
izbriše mastilo 
ZAUVIJEK ZAJEDNO.

Kao što oblak
sakrije sunce 
VJEČNOST.

Nemoj da uništiš
iluziju zvanu LJUBAV,
jer…

sjutra svane,
vjetar stane,
talasi se smire,
voda presuši,
sunce izviri…

I život,
ne pitajući nas 
ide dalje.


Vesna Vujovic / NECA

četvrtak, 24. travnja 2025.


 “Sreća nije nešto gotovo. Ona dolazi iz tvojih vlastitih djela.” - Dalaj Lama


 Nije dovoljno samo živeti! – reče leptir, Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cveća! – Hans Kristijan Andersen

utorak, 22. travnja 2025.


 Kad ljubav više nije dovoljna  biram sebe


U jednom od onih trenutaka

 kad se istina ne šapuće već vrišti iz duše. 

Ne dam više ni minutu svoje slobode!

Zar je ljubav da se čezne, čeka, želi,
da odeš pa se vratiš?
Natjerao si me da se spotaknem o život,
da prekorim srce,
izbrišem sjećanja na nas.

Da zapalim sve slike,
suzama ispisane pjesme
čija su značenja odavno mrtva.

Neka  mi sude.
Nismo bili jedno za drugo 
ni u pravo vrijeme,
ni s istim snovima.
Možda to nije bila ljubav,
već samo navika
da se uklapamo po tuđoj mjeri.

Ja sam se radovala sitnicama,
dok je stvarnost šaptala
da nestajem u svemu što prećutim.

Zato sada, poslije svega 
ne tražim ljubav.
Ne tražim ruku.
Ne tražim nikoga.

Sada želim samo sebe.
Svoj mir.
Svoju tišinu.
Svoju slobodu.

Vesna Vujovic / Neca


 

Snaga ljubavi

Život je dar,
a vi ste moja ljubav.
Privilegija je imati vas obadvije jednako.

Volim vas svom snagom svog života 
za ljubav prema vama nemam granica.

Dajem se cijela,
potpunom posvećenošću, zauvijek.
Uvijek ispred vas, moje velike male:
moja krv, meso, kost 
moje naslijeđe, moje najvažnije.

Držite se za ruke i rušite sve prepreke zajedno.
Držeći se za ruke, usponi postaju lakši,
a kamenje manje strašno.

Moje jake, a krhke,
budite jedna drugoj oslonac i podrška.
Izgradite svoj svijet u kojem ćete biti svoje.

Prošle smo zajedno duge puteve,
uragane kao tri musketara.

I tako, bez obzira na sve,
mi ostajemo zajedno 
snažnije, hrabrije, neustrašive.
U ovoj životnoj bitci,
naša ljubav je naš štit,
a naše ruke su moć koja gradi.

I sve prepreke, sve bure,
neće nas slomiti 
jer u svakom od nas
zauvijek živi ono najlepše:
naša snaga, naša ljubav.

Vesna Vujovic/Neca 


 

Realnost, izvol'te!

Budalo jedna,
zar ćeš dovijeka živjeti u snovima?
Mislila si da radost oduzima riječi,
zagrljaj dah,
da srce stane od jednog poljupca,
a tijelo zadrhti od pogleda?

Slatko.
Ali neozbiljno.
Probudi se!

Vrati se u stvarnost -
ovdje se ne plaća u osmijesima,
nego u računima, razočaranjima
i vraćanju sebe iz pepela.
Nije ti ovo bajka.
Ovo je ŽIVOT.
I ti si glavna glumica.
Bez kaskadera.


Vesna Vujovic / NECA


 Ona što me zna
 Koka  Dondić

Kad su svi prošli
kao vjetar kroz otvoren prozor,
ona je ostala 
da zatvori tišinu
i pruži šolju razumijevanja.

Nije imala riječi za sebe,
ali je znala sve moje  napamet.
Nije tražila pažnju,
ali mi je davala
kao da je imala bez kraja.

Plakala  samnom,
smijala se samnom ,
branila me kao svoje ime,
dok sam ja  bila sve 
i majka, i sestra, i spas drugima.

A ona…
Ona je bila moj spas.

Godinama čuvar mojih lomova,
rame na kojem sam sletjela
kad sam mislila da više nemam krila.
Odmor koji sam prvi put osjetila,
jer je ona znala
kad  ni sama nisam znala da mi treba.

Nikad se nije žalila.
Nikad pričala o sebi.
Ali sve je znala.

I kad bi trebalo,
život bih joj dala.
Bila njen štit,
kao što je ona bila moj
 zauvijek.

Nije ovo samo pjesma,

ovo je zagrljaj u riječima  ne za trenutak, 

nego za vječnost. 


Vesna Vujovic /Neca

nedjelja, 20. travnja 2025.


 Monolozi

Sa sobom mogu da pričam satima.
Danima.
Ili da ćutim.

Rijetko kad kad sam smirena.
Ali kad bijes proključa,
kad se ljutnja zagrize za svaku misao,
kad mi slabost poklekne koljena,
kad bol preuzme tijelo 

tad se u meni upali lampica:

„Slušaj ti mene.
Vrijeme je za razgovor.
E sad je dosta.
Dozvoli da ti ja nešto kažem.
Ne može to tako.
Došlo je mojih pet minuta.
Sad ćeš da me slušaš.“

I tako dan za danom.

U meni žive suprotnosti 
nemir i mir,
tama i svjetlost,
snaga i slabost.

Uvijek nešto skriveno.
Moje drugo ja.
Koje ne spava.
Koje me prati.
Koje se bori 
sa mnom.
Za mene.


Vesna Vujovic / Neca


 

Pjesma će ostati

Reći ću ti sve što sam prećutala.
Ti nisi bio poseban 
ja sam te učinila posebnim.
Otišao si,
a ja sam ti kroz pjesmu život dala.

U srcu gori vatra sjećanja.
Kao ptica mašem krilima,
rasplamsavam plamen,
širim čežnju za ljepotom ljubavi 
jer sam te voljela
onoliko koliko sam sebe lišavala.

U svakoj pjesmi
ti si naslov,
ili druga polovina stiha.
Bio si mi sve,
sve što drugi nijesu.
Postao si 
naša adresa vječnosti.

Pjesme su one
kojima posvećujem vrijeme,
i koje čuvaju
moja osjećanja prema tebi.
Postao si besmrtan
na stranicama moje sveske,
ili knjige...
ili onoga što tek dolazi.

A ja...
Ja ću pisati
kao da te vidim prvi put.
Srešćemo se,
na izgubljenoj stazi života 
u nekom drugom vremenu
ili knjizi.
Pjesma će ostati
tamo gdje si bio ti  i gdje sam postala ja.


Vesna Vujovic / NECA

subota, 29. ožujka 2025.


 Nestajanje

Sve me manje ima...
u društvu, u stvarnom životu,
na društvenim mrežama,
u tuđim pričama.
Svijet se sveo na politiku,
na vijesti, tugu,
na javne brige,
na surove istine.
Htela sam pobjeći,
pronaći kutak mira
u virtualnom svijetu.
U početku i bješe tako...
upoznah ljude slične sebi,
one koji vole život,
muziku, poeziju,
one što sanjaju i stvaraju.
Oživjeli smo pisce,
dijelili riječi,
disali kroz stihove,
bili podrška jedni drugima.
Jedva sam čekala
slobodne sate
da budem uz njih,
da stidljivo izbacim
svoja piskaranja.
I ponosna sam
što sam ih znala,
što sam svjedok
njihovog stvaranja.
Ali mnogi su nestali,
mnogi su odustali…
jer je đavo umiješao prste
i ovdje.
Vesna Vujovic / Neca


 Čuvam te u tišini

Kiša je sipala u sitnim kapima,
klizile su niz prozorsko staklo
u nepredvidivim putanjama,
ostavljajući tragove.

Sitno, ali uporno,
stvarala je huk u olucima,
zaglušujući sve druge zvuke.

Nostalgija…
Naviru emocije,
slike koje sjećanje brižno čuva.

Cvijet sam između naručja stijena,
zagrljen nostalgijom.
Vjetar piše knjigu sjećanja…

Stablo i korijen mog života si mi bio,
ponosna što sam tvoj ogranak,
grana na koju sjenka nikad pala nije.

Čovjek koji se nikada žalio nije,
radio je i ćutao,
volio život.

Djeci usputnoj poklanjao osmijeh i dar,
stare obradovao lijepom riječi.
Porodicu volio,
za nju živio,
za nju radio.

Svoj mir i svoju pjesmu
posvećujem tebi,
tatuška,
koji mi nedostaješ.

Naučio si me strpljenju i nadi,
da volim život,
da prepoznam dobre i loše namjere ljudi.

Naučio si me da je život za jake.
Da ljubav nije u riječima,
već u osjećanju tih riječi.

Kad si odlazio među zvijezde,
šapnuo si mi:
„Ponosan sam što si mi kćerka.“

Bile su to tvoje posljednje riječi,
dok sam molila da udahneš još jednom,
da ostaneš još malo.

I ja sam ponosna,
što si mi bio otac,
podrška, oslonac, učitelj.

Živiš još uvijek…
Čuvam te u tišinama.
Čuvam ljubav!

A kiša i dalje sipi, 

u sitnim kapima,

kao tada…
kao sada…
ispisujući na staklu
priču o tebi.


Vesna Vujovic / Neca 

nedjelja, 23. ožujka 2025.


 

Zamka vremena

Koliko smo stvari u životu zaboravili? Kao da nisu bile dio nas. Slučajnosti koje su nam se izdešavale, ljudi koje smo sretali - neki su ostali dio našeg vremena, a neki su nestali u magli sjećanja. Zaboravimo i na sebe, na svoje bližnje, na uspomene i događaje.

"Brže se živi", kažu. Ali da li smo mi to samo ubrzali ili smo kolektivno izgubili memoriju? Upali smo u zamku života.

Nismo znali da je djetinjstvo "doba života"  najčistiji oblik postojanja čovjeka. Tada smo bili bezbrižni, nasmijani i razigrani. Toliko malo nam je trebalo za sreću. Žmurka, „između dvije vatre“, piljke, klikeri  sve su to bile naše radosti.

Skupljale smo salvete s raznim ilustracijama, ponosno ih pokazivale kao blago. S onom vojnom torbicom, u koju smo stavljali malo hljeba, slanine, sira i luka, planinarili smo uz brdo pored kuće, kao da osvajamo Mont Everest. Malo stariji, vodili smo stoku na ispašu ispod Budoša, a bez straha smo skakali u kanal Zete, ne sluteći koliko je to opasno.

Imitirali smo pjevače, glumili partizane  Mirka i Slavka, Prlu i Tihog. Poštovali smo sve i svakoga, pomagali jedni drugima. Takmičili smo se, iako mali, ko će prije otići u prodavnicu kod Bube da posluša babe  Vidosavu, Savku, Dragicu, Zoru, Krstinju. Nagrada su bile kocke šećera, a mi sretni i nasmijani.

Zimi smo se radovali snijegu, sanjkanju i skijanju. Skije skoro niko nije imao, a sanke smo dijelili. Zato smo improvizovali  vezane letve kao skije, karlice, najloni, pa čak i preokrenute šuškave jakne  niz Brlju smo se spuštali kao da vozimo veleslalom.

Htjeli smo da što duže budemo mali. Danas djeca žele što prije da odrastu.

Ukrali su im smijeh, ciku, onu iskrenu bezbrižnost. Ukrali su im djetinjstvo.


Vesna Vujovic / Neca