ponedjeljak, 10. studenoga 2025.
Za moju zvijezdu Danicu, koju nosim u svakom dahu. I kad te nema, tvoje prisustvo živi u meni, svjetlost tvoje ljubavi ostaje vječna.
Mojoj zvijezdi Danici
Mjesec se opet podiže,
i ti, zvijezdo, zasijaš
u svom sjaju,
treperiš u mraku.
Kažu da je vrijeme
lijek za sve.
Nedostaješ mi
na hiljade tihih načina.
Nisi samo prošla kroz moj život.
Bila si tu da moji
dani budu svjetliji,
da moj osmijeh bude glasniji,
bila si moja pjesma,
priča ispisana u osmijehu,
koraci što su koračali sa mnom,
sjećanje koje diše
i sada kad te nema.
Boli rana
naglog rastanka.
Sve će proći vremenom,
osim jedne stvari
ono zaglavljeno u srcu.
Daljina nije, zvijezdo,
zagušila moja osjećanja,
već ih izoštrila.
I znaj
kraj nije kraj,
to je početak
drugog puta.
Sijaj, sijaj
kao nikada do sada,
a ja ću te čuvati
od zaborava.
Vesna Vujovic / NECA
utorak, 26. kolovoza 2025.
U tvom naručju
Kad te držim za ruku,
svijet stane…
Osmijeh i zagrljaj
donose mir srcu.
U tvom naručju
sve boli nestaju ,
ljubav se osjeća,
ne trebaju riječi.
Zagrli me jako,
s tobom se osjećam sretno.
Nađoh mir u tvom naručju,
osmijeh tvoj usadi novi život u meni
život u srcu.
Nestaje strah od sutrašnjice,
zaborav prekriva prošlost.
Kad me držiš za ruku,
kao da držim svijet u dlanovima,
ljubav mijenja sve.
Ljubav nisu riječi,
već ruke koje te obaviju čvrsto,
gdje se osjeti toplina,
gdje strah postaje sigurnost,
gdje tuga se pretvara u osmijeh.
Nedostajanje...
to je samo misao na tebe
svakoga trena.
U tvom naručju,
svijet prestaje da boli
i počinje da diše ljubavlju.
Vesna Vujovic -Neca
nedjelja, 24. kolovoza 2025.
Zivot je izazov
Ljubav ima svoje vrijeme,
sve prolazi
ali srce ne zna da zaboravi,
ni gorko, ni slatko.
More uspomena nadire,
slike nas dvoje
kao da žive u meni,
i onda kada pokušavam da ih utišam.
Pitam se:
da li sam voljela previše,
ili premalo?
Da li sam trebala ćutati,
ili reći više?
Da li bi tada naša priča
imala drugačiji kraj?
Ljubav u meni pulsira,
prkosna i živa,
odbija da bude ućutkana.
Žaljenje grebe dušu,
dok srce krvari,
i u toj tišini
čujem sebe kako dišem
pored uspomena koje ne odlaze.
Šta bi bilo, kad bi bilo?
To pitanje me prati,
kao sjenka na zidu
koja se proteže
dok svjetlost nestaje.
Život je izazov
čas kroz svjetlost,
čas kroz tamu,
a između…
ja, sa svim svojim pitanjima
na koja odgovora nema.
Vesna Vujovic - Neca
četvrtak, 21. kolovoza 2025.
Mi smo
ljubavna priča
bez završetka
Postoji ljubav
vrijedna života,
ljubav
otrovnija od smrti,
ljubav
neizgovorena,
ljubav
teža od kajanja.
Granice crtaju pravila,
u kojima vlada tišina.
Bili smo preteški
za jednostavnost,
previše krhki za vječnost.
A ipak,
plamen što smo nosili u sebi
ne priznaje kraj ni tamu.
Mi nismo kraj
mi smo tišina što traje,
i glas što se nikad ne gasi.
Vesna Vujovic - Neca
subota, 9. kolovoza 2025.
Krenem...stanem...
Kamen i rijeka
Razvučem se
između dva svijeta
sa strahom od života.
Neko ostavlja meke tragove,
već drugi duboke.
Tragovi koji nas
inspirišu ili izazivaju.
Tragovi ljubavi ili bola.
Tragovi nade ili realnosti.
Tragovi ukusa vremena.
Tragovi gdje te život
vuče naprijed
ili srce nazad.
Zaglavljena sam
između dva puta,
kao kamen
što čeka rijeku
da ga pomjeri.
Vesna Vujovic / Neca
utorak, 5. kolovoza 2025.
Korak po korak
Ti si razlog
mojih najljepših osjećanja
ali i moje tuge.
Ne,
ne podsjećaj me na nas.
Mi smo prošlost.
Pokušavam da zaboravim.
Da ispočetka nacrtam život,
da prihvatim istinu.
Otvaram put
novim snovima i željama.
Hoću da dotaknem niti sunca,
da osjetim miris cvijeća i livada.
Da slušam ptice.
Da udahnem mir
dah života.
Mir jutra.
Ples ptica.
Radost oblaka i kiše.
Mjeseca, i sjaja zvijezda.
Da udahnem miris mora,
da se radujem
novim stazama, predjelima,
putevima i mostovima.
S mirom u srcu,
i osmijehom koji se ne pravda,
koračam
tamo gdje sam oduvijek trebala biti.
Vesna Vujovic / Neca
subota, 19. srpnja 2025.
Sjećanje koje diše
Pišem ti, jer teško je stati ispred tebe.
Nekad tišina kaže više od riječi.
Život je imao druge planove za nas.
Gledam fotografije… način na koji smo se smijali, gledali jedno drugo,
gdje smo pripadali jedno drugom.
Gdje je jedan pogled vodio čitave razgovore čežnje.
Gdje su srca kucala preglasno kad bismo bili blizu.
Gdje su slučajni dodiri oduzimali dah.
Gdje smo sjedili jedno uz drugo i gutali osjećaje
da ne izlete na površinu.
Sada život drugačije vuče konce.
Možda nije bilo naše vrijeme da bi duže trajalo.
Osjećam da nestaješ polako,
kliziš kao pijesak kroz prste.
A ja...
Ja se još uvijek trgnem kada tvoje ime nesvjesno uđe u misli.
Svjesna sam ljubav nije dovoljna.
Idi, budi srećan.
Želim ti mir i osmijeh,
čak i ako nisam ja razlog za to.
Ostaćeš tihi eho u mom srcu.
Neki oproštaji nisu gubici
oni opstaju u tišini duše.
Sjećaću te se, ne sa gorčinom,
već s ljubavlju,
jer život je donio odluku umjesto nas.
Osjećaću tihu zahvalnost što smo bili.
Moje srce pamti,
iako je sve nestalo…
ne, ne s praskom,
već sa tišinom koja blijedi.
Ne tražim te više,
ali te ipak nađem
u poznatim pjesmama,
u riječima drugih.
Ti si misao koju nosim u san.
I srce kaže: “Vrijedi pokušati…”
Ali ponos pamti pad u tišini
i način na koji se razbilo.
Nije ljubav nestala,
samo učim da je sačuvam u sebi,
i da hodam
snažno, tiho,
kroz život… sama, ali slobodna.
Vesna Vujovic / NECA














