Za moju zvijezdu Danicu, koju nosim u svakom dahu. I kad te nema, tvoje prisustvo živi u meni, svjetlost tvoje ljubavi ostaje vječna.
Mojoj zvijezdi Danici
Mjesec se opet podiže,
i ti, zvijezdo, zasijaš
u svom sjaju,
treperiš u mraku.
Kažu da je vrijeme
lijek za sve.
Nedostaješ mi
na hiljade tihih načina.
Nisi samo prošla kroz moj život.
Bila si tu da moji
dani budu svjetliji,
da moj osmijeh bude glasniji,
bila si moja pjesma,
priča ispisana u osmijehu,
koraci što su koračali sa mnom,
sjećanje koje diše
i sada kad te nema.
Boli rana
naglog rastanka.
Sve će proći vremenom,
osim jedne stvari
ono zaglavljeno u srcu.
Daljina nije, zvijezdo,
zagušila moja osjećanja,
već ih izoštrila.
I znaj
kraj nije kraj,
to je početak
drugog puta.
Sijaj, sijaj
kao nikada do sada,
a ja ću te čuvati
od zaborava.
Vesna Vujovic / NECA
Nema komentara:
Objavi komentar