Muzika moje tišine
Konačno sam shvatila
ne moram svuda podmetati leđa,
niti sve kontrolisati.
Život sam shvatila previše ozbiljno,
dok je on, neumorno, tekao pored mene
bez pauze, bez čekanja,
ne mareći kad ću ja doći na red
da upoznam njegovu drugu stranu.
Osjetih da mi ponestaje snage.
Bila sam iscrpljena.
Trebalo mi je samo mir.
San je postajao sve kraći,
a dani duži.
Dijelila sam ih sa drugima,
a sve manje sa sobom.
U glavi lavirint.
Misli o svemu i svakome,
samo ne o sebi.
Vrtjele su se, sudarale,
kao u bezizlaznom prostoru.
Nisam imala vremena ni za tugu,
ni za strah,
ni za depresiju.
Trebala sam drugima.
I tako je život tiho curio iz mene.
Dok jednog jutra,
ili možda jedne noći,
nisam pustila muziku.
Stavila sam slušalice,
da nadjačam misli.
Muzika je postala moj saputnik
u radnim danima,
jutrima, šetnjama.
Birala sam pjesme koje podižu,
koje bude uspavane osjećaje,
koje bude mene.
Tada sam shvatila:
nedostajala sam sebi.
Usmjeri misli
i život postaje lakši,
nježniji, topliji.
Novi taktovi su zagrlili moju dušu,
prodrmali tijelo,
izvukli hiljade neisplakanih suza.
Pred muzikom nisam morala biti jaka.
Mogla sam biti ono što jesam
usamljena,
tužna,
istinska.
I konačno dišem.
Laganim koracima,
trzajima,
okretima nalik plesu,
puštam da me nosi ritam.
U glavi
taktovi,
riječi,
sloboda.
Vesna Vujovic / NECA
Nema komentara:
Objavi komentar