Zamka vremena
Koliko smo stvari u životu zaboravili? Kao da nisu bile dio nas. Slučajnosti koje su nam se izdešavale, ljudi koje smo sretali - neki su ostali dio našeg vremena, a neki su nestali u magli sjećanja. Zaboravimo i na sebe, na svoje bližnje, na uspomene i događaje.
"Brže se živi", kažu. Ali da li smo mi to samo ubrzali ili smo kolektivno izgubili memoriju? Upali smo u zamku života.
Nismo znali da je djetinjstvo "doba života" - najčistiji oblik postojanja čovjeka. Tada smo bili bezbrižni, nasmijani i razigrani. Toliko malo nam je trebalo za sreću. Žmurka, „između dvije vatre“, piljke, klikeri - sve su to bile naše radosti.
Skupljale smo salvete s raznim ilustracijama, ponosno ih pokazivale kao blago. S onom vojnom torbicom, u koju smo stavljali malo hljeba, slanine, sira i luka, planinarili smo uz brdo pored kuće, kao da osvajamo Mont Everest. Malo stariji, vodili smo stoku na ispašu ispod Budoša, a bez straha smo skakali u kanal Zete, ne sluteći koliko je to opasno.
Imitirali smo pjevače, glumili partizane - Mirka i Slavka, Prlu i Tihog. Poštovali smo sve i svakoga, pomagali jedni drugima. Takmičili smo se, iako mali, ko će prije otići u prodavnicu kod Bube da posluša babe - Vidosavu, Savku, Dragicu, Zoru, Krstinju. Nagrada su bile kocke šećera, a mi sretni i nasmijani.
Zimi smo se radovali snijegu, sanjkanju i skijanju. Skije skoro niko nije imao, a sanke smo dijelili. Zato smo improvizovali - vezane letve kao skije, karlice, najloni, pa čak i preokrenute šuškave jakne - niz Brlju smo se spuštali kao da vozimo veleslalom.
Htjeli smo da što duže budemo mali. Danas djeca žele što prije da odrastu.
Ukrali su im smijeh, ciku, onu iskrenu bezbrižnost. Ukrali su im djetinjstvo.
Vesna Vujovic / Neca
Nema komentara:
Objavi komentar