Čuvam te u tišini
Kiša je sipala u sitnim kapima,
klizile su niz prozorsko staklo
u nepredvidivim putanjama,
ostavljajući tragove.
Sitno, ali uporno,
stvarala je huk u olucima,
zaglušujući sve druge zvuke.
Nostalgija…
Naviru emocije,
slike koje sjećanje brižno čuva.
Cvijet sam između naručja stijena,
zagrljen nostalgijom.
Vjetar piše knjigu sjećanja…
Stablo i korijen mog života si mi bio,
ponosna što sam tvoj ogranak,
grana na koju sjenka nikad pala nije.
Čovjek koji se nikada žalio nije,
radio je i ćutao,
volio život.
Djeci usputnoj poklanjao osmijeh i dar,
stare obradovao lijepom riječi.
Porodicu volio,
za nju živio,
za nju radio.
Svoj mir i svoju pjesmu
posvećujem tebi,
tatuška,
koji mi nedostaješ.
Naučio si me strpljenju i nadi,
da volim život,
da prepoznam dobre i loše namjere ljudi.
Naučio si me da je život za jake.
Da ljubav nije u riječima,
već u osjećanju tih riječi.
Kad si odlazio među zvijezde,
šapnuo si mi:
„Ponosan sam što si mi kćerka.“
Bile su to tvoje posljednje riječi,
dok sam molila da udahneš još jednom,
da ostaneš još malo.
I ja sam ponosna,
što si mi bio otac,
podrška, oslonac, učitelj.
Živiš još uvijek…
Čuvam te u tišinama.
Čuvam ljubav!
A kiša i dalje sipi,
u sitnim kapima,
kao tada…
kao sada…
ispisujući na staklu
priču o tebi.
Vesna Vujovic / Neca
Nema komentara:
Objavi komentar