Nestajanje

Sve me manje ima...

u društvu, u stvarnom životu,

na društvenim mrežama,

u tuđim pričama.

Svijet se sveo na politiku,

na vijesti, tugu,

na javne brige,

na surove istine.

Htela sam pobjeći,

pronaći kutak mira

u virtualnom svijetu.

U početku i bješe tako...

upoznah ljude slične sebi,

one koji vole život,

muziku, poeziju,

one što sanjaju i stvaraju.

Oživjeli smo pisce,

dijelili riječi,

disali kroz stihove,

bili podrška jedni drugima.

Jedva sam čekala

slobodne sate

da budem uz njih,

da stidljivo izbacim

svoja piskaranja.

I ponosna sam

što sam ih znala,

što sam svjedok

njihovog stvaranja.

Ali mnogi su nestali,

mnogi su odustali…

jer je đavo umiješao prste

i ovdje.

Vesna Vujovic / Neca

 Čuvam te u tišini

Kiša je sipala u sitnim kapima,
klizile su niz prozorsko staklo
u nepredvidivim putanjama,
ostavljajući tragove.

Sitno, ali uporno,
stvarala je huk u olucima,
zaglušujući sve druge zvuke.

Nostalgija…
Naviru emocije,
slike koje sjećanje brižno čuva.

Cvijet sam između naručja stijena,
zagrljen nostalgijom.
Vjetar piše knjigu sjećanja…

Stablo i korijen mog života si mi bio,
ponosna što sam tvoj ogranak,
grana na koju sjenka nikad pala nije.

Čovjek koji se nikada žalio nije,
radio je i ćutao,
volio život.

Djeci usputnoj poklanjao osmijeh i dar,
stare obradovao lijepom riječi.
Porodicu volio,
za nju živio,
za nju radio.

Svoj mir i svoju pjesmu
posvećujem tebi,
tatuška,
koji mi nedostaješ.

Naučio si me strpljenju i nadi,
da volim život,
da prepoznam dobre i loše namjere ljudi.

Naučio si me da je život za jake.
Da ljubav nije u riječima,
već u osjećanju tih riječi.

Kad si odlazio među zvijezde,
šapnuo si mi:
„Ponosan sam što si mi kćerka.“

Bile su to tvoje posljednje riječi,
dok sam molila da udahneš još jednom,
da ostaneš još malo.

I ja sam ponosna,
što si mi bio otac,
podrška, oslonac, učitelj.

Živiš još uvijek…
Čuvam te u tišinama.
Čuvam ljubav!

A kiša i dalje sipi, 

u sitnim kapima,

kao tada…
kao sada…
ispisujući na staklu
priču o tebi.

Vesna Vujovic / Neca 

 

Zamka vremena

Koliko smo stvari u životu zaboravili? Kao da nisu bile dio nas. Slučajnosti koje su nam se izdešavale, ljudi koje smo sretali - neki su ostali dio našeg vremena, a neki su nestali u magli sjećanja. Zaboravimo i na sebe, na svoje bližnje, na uspomene i događaje.

"Brže se živi", kažu. Ali da li smo mi to samo ubrzali ili smo kolektivno izgubili memoriju? Upali smo u zamku života.

Nismo znali da je djetinjstvo "doba života" - najčistiji oblik postojanja čovjeka. Tada smo bili bezbrižni, nasmijani i razigrani. Toliko malo nam je trebalo za sreću. Žmurka, „između dvije vatre“, piljke, klikeri - sve su to bile naše radosti.

Skupljale smo salvete s raznim ilustracijama, ponosno ih pokazivale kao blago. S onom vojnom torbicom, u koju smo stavljali malo hljeba, slanine, sira i luka, planinarili smo uz brdo pored kuće, kao da osvajamo Mont Everest. Malo stariji, vodili smo stoku na ispašu ispod Budoša, a bez straha smo skakali u kanal Zete, ne sluteći koliko je to opasno.

Imitirali smo pjevače, glumili partizane - Mirka i Slavka, Prlu i Tihog. Poštovali smo sve i svakoga, pomagali jedni drugima. Takmičili smo se, iako mali, ko će prije otići u prodavnicu kod Bube da posluša babe - Vidosavu, Savku, Dragicu, Zoru, Krstinju. Nagrada su bile kocke šećera, a mi sretni i nasmijani.

Zimi smo se radovali snijegu, sanjkanju i skijanju. Skije skoro niko nije imao, a sanke smo dijelili. Zato smo improvizovali - vezane letve kao skije, karlice, najloni, pa čak i preokrenute šuškave jakne - niz Brlju smo se spuštali kao da vozimo veleslalom.

Htjeli smo da što duže budemo mali. Danas djeca žele što prije da odrastu.

Ukrali su im smijeh, ciku, onu iskrenu bezbrižnost. Ukrali su im djetinjstvo.

Vesna Vujovic / Neca 

 Za neke je ljubav poput oblaka, za neke je jaka poput čelika.

Za neke je način življenja, za neke put do osjećaja.

Neki kažu da ljubav veže, drugi da ljubav oslobađa.

Neki kažu da je ljubav sve, a neki jednostavno ne znaju.

Možda je ljubav poput oceana, pune borbe, puna bola.

Poput vatre kad je vani hladno, poput munje u nevremenu.

Kada bih živjela zauvijek i kad bi se ostvarili moji snovi,

moja sjećanja na ljubav bila bi sjećanja na tebe. n.a

      LJUBAV !!!

Gdje je taj, taj prokleti vremeplov
kada su ljudi osjećali

LJUBAV
onu draž koju riječi ne mogu opisati,
koju će malo njih razumjeti.

LJUBAV

Mogu li riječi opisati
ono što dolazi iz srca?
Mogu li riječi opisati
onaj bol u grudima,
suze čežnje?

Mogu li riječi opisati
nijemi govor očiju?
Mogu li riječi opisati
duboki zagrljaj,
ruke obavijene,
koje stežu?

Mogu li riječi opisati
onaj osmijeh koji obasjava,
pogled što plijeni?

Mogu li riječi opisati
onu slatku predaju,
kad ne želiš da zaspiš,
da ne propustiš neku misao?

Mogu li riječi opisati
kad su ti mjesec i zvijezde tako blizu,
kad voliš kišu, pa i snijeg,
ne osjećaš hladnoću
zbog isprepletenih prstiju?

Ne, ne mogu!

" Ljubav se ne piše - ona se osjeća."

 Vesna Vujovic / Neca