Sjećanje koje diše
Pišem ti, jer teško je stati ispred tebe.
Nekad tišina kaže više od riječi.
Život je imao druge planove za nas.
Gledam fotografije… način na koji smo se smijali, gledali jedno drugo,
gdje smo pripadali jedno drugom.
Gdje je jedan pogled vodio čitave razgovore čežnje.
Gdje su srca kucala preglasno kad bismo bili blizu.
Gdje su slučajni dodiri oduzimali dah.
Gdje smo sjedili jedno uz drugo i gutali osjećaje
da ne izlete na površinu.
Sada život drugačije vuče konce.
Možda nije bilo naše vrijeme da bi duže trajalo.
Osjećam da nestaješ polako,
kliziš kao pijesak kroz prste.
A ja...
Ja se još uvijek trgnem kada tvoje ime nesvjesno uđe u misli.
Svjesna sam ljubav nije dovoljna.
Idi, budi srećan.
Želim ti mir i osmijeh,
čak i ako nisam ja razlog za to.
Ostaćeš tihi eho u mom srcu.
Neki oproštaji nisu gubici
oni opstaju u tišini duše.
Sjećaću te se, ne sa gorčinom,
već s ljubavlju,
jer život je donio odluku umjesto nas.
Osjećaću tihu zahvalnost što smo bili.
Moje srce pamti,
iako je sve nestalo…
ne, ne s praskom,
već sa tišinom koja blijedi.
Ne tražim te više,
ali te ipak nađem
u poznatim pjesmama,
u riječima drugih.
Ti si misao koju nosim u san.
I srce kaže: “Vrijedi pokušati…”
Ali ponos pamti pad u tišini
i način na koji se razbilo.
Nije ljubav nestala,
samo učim da je sačuvam u sebi,
i da hodam
snažno, tiho,
kroz život… sama, ali slobodna.
Vesna Vujovic / NECA
