I ja sada čekam nekog
Uvijek sam se čudila kada je majka govorila:
„Mala djeca mala briga, velika djeca velika briga.”
Zar velika djeca nijesu odrasla, samostalna?
Šta majka ima da se brine o njima?
Sjetih se osvijetljenog prozora usred mraka,
dok prilazim kući, vraćajući se iz grada
majke koja, navodno, ne može da spava.
Kaže, zbog kasno popijene kafe,
ne shvatajući da sam joj ja ta nesanica,
da se zbog mene pije ta kasna kafa.
Koliko pročitanih knjiga,
nedovršenih poslova si imala kao izgovor...
Uvijek si me čekala.
Pa i ujutro, da se probudim
da zajedno pijemo kafu,
da jutro počne s nama.
Nedostaju mi ta jutra
kad bi me budio zvuk muzike kroz kuću
i tvoje pjevanje,
tvoje prepričavanje tek pročitane knjige
lijek za tvoju dušu,
ono tvoje uzbuđenje dok mi pričaš svako pročitano slovo.
Nedostaje mi tvoj mali svijet:
skupljanje porodice za nedjeljni ručak,
cvijeće kojem si dala dušu,
čiji miris i danas osjećam.
Nedostaju mi svi naši sivi dani
koje si prelivala pastelnim bojama.
Naučila si me da bosonoga idem
kroz kamenje i travu sa osmijehom.
Naučila me riječima:
„Idi, samo idi. Ne gledaj u noge,
samo naprijed gledaj.
Ne saginji glavu uvijek će biti kamenja
od kojih ćeš se saplitati.
Od nekih ćeš pasti, ali mnoge ćeš zaobići.
Samo gledaj pravo i idi… samo idi.”
I kada padnem, da očistim koljena i idem dalje.
Hvala ti za naučene korake, majko.
Hvala što sam postala ovo što jesam.
Što i ja sada pijem kasnu kafu,
čitam zanimljive knjige…
Što i ja sada čekam nekog.
Vesna Vujovic / NECA
